Obiteljsku sagu o svakodnevlju Korana Lukić Šuran dokumentaristički elaborira kroz seriju slika velikog formata /180×160 cm i 160×140 cm/ ukupno njih 12, nizom od 100 minijatura /18×20 cm/, sve izrađeno u kombiniranim tehnikama, te govornom kakofonijom koja nastaje iz više istovremenih izvora zvuka, u projektu nazvanom Voices, a nastalom u vrlo kratkom vremenskom razdoblju 2011./2012. Izložba Korane Lukić Šuran u Studiju Muzeja suvremene umjetnosti Istre u Puli izbor je iz njezinog ciklusa Voices.
Autorica je i dalje vjerna tematskim cjelinama. Koherentno svoju ideju o običnosti i običajnosti, slikarskim elaboriranjem naoko nevažnih, malih stvari, ona utemeljeno razvija, razvijajući paralelno i svoj likovni idiom.
Interpretacijom središnje teme, obiteljske svakodnevice, na postulatima popartističke tradicije, znači kada na velikom platnu banalan sadržaj kojega od sporedne egzistencije izdiže do sverazumljivosti, autorica apostrofira i indirektno problematizira, onda likovno govori otuđenosti i samoživosti pojedinca i grupa u dehumaniziranom društvu vremena ovog. Tada njezin diskurs nije benigan i nosi vidno obilježje intelektualnog, emotivnog i socijalnog angažmana, doslovno za obitelj s jedne strane, ali nadasve za zaboravljenu/zapostavljenu/izgubljenu empatiju.
Trenutak svakodnevice pomno je izabran. Radi se o ritualu obiteljskog, prijateljskog i dobrosusjedskog sakupljanja radi zajedničkog blagovanja sa postatmosferom opuštanja tog gestikulirajućeg i glasnog društva. Znači, ne apostrofira pojedinca, već promiče kolektivizam naspram otuđujućeg individualizma.
Za taj režiran, scenografski i ikonografski obrađen prizor potrebni su joj iznimno poznati, «vlastiti» ljudi. Suprug, djeca, otac, majka, punica, susjedi i prijatelji. Dokumentaristički ih prethodno fotografski obrađuje, prenosi u slikarsku minijaturu, a prizor hedonističkog uživanja finalizira u gigantiziranoj formi, kojoj, u velikom i u malom formatu, dodatno dodaje i svakodnevnički kontekst kao zvučno/bučnu kulisu preklapanog govora i zaboravljenog, bučnog smijeha.
Glavni akteri zdušno jedu, piju, komunicirajući glasno i zadovoljno u zapostavljenom ritualu zajedništva. Oko glavnog objekta, obiteljskog stola, koji simbolički i stvarno dominira prostorom slike. On postaje «svetom slikom» prizora. Njegove se silnice energetsko-objedinjujuće naravi intenzivno osjećaju, a svojom kohezionom snagom ne dopušta da se sam prizor raspe. On jest središte ponavljanog događanja, ali i optički fokus slikarskoga kadra.
Osim jasnog koncepta kojim definira ideju svojeg novog ciklusa, Korana Lukić Šuran morala je posegnuti u zaboravljenu slikarsku riznicu naracije, znači u suštinsku potrebu za pričom koja duhovito teče poput stripa u nastavcima, ili u filmičnim kadrovima, sa istovremenim korištenjem suporta i groteske i karikaturalnosti. Tu tumultuoznost raznorodnih zanatskih alata i pomagala mogla je harmonizirati sa druge strane velikim odricanjem. To znači posna, više crtačka no slikarska obrada prizora, negacija prostora u smislu njegove definicije i rad sa neutrumima umjesto sa bojama. Upravo je zato svoju novu, crno-bijelu i crtačko-slikarsku cjelinu koloraturno obojila interaktivnim žamorom, nazvavši je Voices/Glasovi, koji su prizorima dodali apsurdnost, odnosno «boju» pune mediteranske živosti.
Svim je tim dosegla privid hitrine, gibljivosti prizora koji se stalno mijenja, ugradivši u njega princip nedovršenosti u dovršenom, diskontinuiteta u kontinuitetu na ime vitalističkog stava o potrebi stalnog obnavljanja života u zajedništvu, ali i u umjetnosti.
Gorka Ostojić Cvajner, predgovor katalogu Voices, Pula, kolovoz 2012.